VINKA DREZGA

ANALIZA VINKE DREZGE: RETORIČKI ANTIBRAND Vojislav Šešelj - Vulgarni ekspanzionist

Vojislav Šešelj je bez sumnje kategorija za sebe. Vodi računa samo o sebi, rukovodi se samo svojim mjerilima. I zato je opasan.

FOTO: Vojislav Šešelj
FOTO: Tanjug/RTS.rs
Piše: Vinka Drezga

Stvara li se oko Vojislava Šešelja puno buke ni za što? Je li on tek  ridikul,  dvorska luda iz srbijanskih sokaka, odnosno odbjegli „luđak na ulici“ bez političke težine? Vojislava Šešelja prije bi se moglo definirati kao inteligentnoga showmana: Iskustvo proteklih desetljeća, naime, pokazalo je da mu gromoglasna retorička paljba služi  kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva.

 

Svojim javnim govorom Vojislav Šešelj je jedan od školskih primjera uličarskoga diskursa na Balkanu. Potka te tzv. topničke retorike jest prevladavajuće  prostački rječnik. Vrlo jednostavan, direktan, i narodski jezgrovit, šešeljevski govor je  prijemčiv, lako ulazi u uho.  On samo naizgled govori nasumce; svojom prepoznatljivom artikulacijom glasa „r„ riga vatru po svemu i svakomu. Napadačkom retorikom on podiže temperaturu u javnosti, pali mase, antagonizira i zastrašuje. I pritom, dakako, prodaje svoju političku agendu.

 

Slabo mari za norme međunarodnoga prava. Ne zanimaju ga  previše niti osnovna pravila uljuđene komunikacije. Vojislav Šešelj  je bez sumnje kategorija za sebe. Vodi računa samo o sebi, rukovodi se samo svojim mjerilima. Štoviše, hoće se nametnuti za mjeru svih stvari. I zato je  opasan.  

Psovka je, dakle, središnje mjesto njegova javnoga nastupa. Taj optuženik za ratne zločine u bivšoj SFRJ ne bira mjesto ni vrijeme da sočno opsuje. Prostačina je obilježje njegova načina komuniciranja i usmjerena je na svakoga tko mu se zamjeri. A zamjerili su mu se zasigurno odreda  svi službenici Haaškoga suda. I to zbog same činjenice da se protiv njega već čitavo desetljeće  u Haagu vodi sudski proces. 

 

O tome što zamjera sucima i tužiteljima ICTY-ja napisao je u mnogim svojim knjigama. Svi su zaposleni pri Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, smatra Šešelj, samo sluge „međunarodne zavjere“ protiv njega i domovine mu. Za jednoga je suca rekao da je „kengurovo mudo“, za drugoga da je „budala prevejana“, a svima koji se ne slažu s njim savjetuje da mu stave soli na rep. Onima osobito upornima da ga privedu licu pravde Šešelj glatko preporučuje  konkretne spolne aktivnosti.  

 

Rijetki su oni koji reagiraju na tu vrst retoričke kontaminacije. Elementarna  pristojnost u javnom općenju je manje-više prihvaćeni standard suvremenoga svijeta. A napose u međunarodnim institucijama poput Haaškoga suda.  Zatečeni takvim prizemnim šešeljevskim rječnikom, apostrofirani pojedinci  unutar zidina Haaškoga tribunala uglavnom šute. Stideći se umjesto  njega, s crvenilom u licu odmahuju rukom.

 

Model topničke retorike koji je izgradio Vojislav Šešelj ide za tim da privuče pozornost, da zapanji, da postane ono o čemu se u javnosti priča. Unazad dvadesetak godina, zahvaljujući  globalnoj umreženosti medija, Šešelj je izrastao u relevantnu javnu kategoriju. Postao je prepoznatljivi brend, preciznije,  neka vrst antibrenda jugoistočne Europe. Prizemnim, doslovce prostim rječnikom, demoniziranjem protivnika (Hrvata, Bošnjaka, Albanaca), svoj javni diskurs zasniva na protuteži “nas“ i „njih“.

 

Zazivanjem  oslobodilačkoga rata za Kosovo,  on i danas hoće biti senzacija, hoće zakovitlati strasti na relaciji Beograd—Priština.  Svoj istup u javnosti gradi  kao jeftini spektakl u tradiciji balkanske kafane:  utjelovljuje sve ono što se ne smije, počiva na predcivilizacijskom negativnom i potiče negativno. Šešeljevska je retorika destruktivna. Izrasta iz agresije, koja onda reproducira samu sebe. Posljedice takvoga  verbalnoga pothvata ne mogu biti drukčije doli negativne.

 

Verbalna agresija potiče niske strasti, proizvodi nered, održava stanje permanentnih tenzija, i atmosferu straha. Kada bi se Šešeljev javni igrokaz zadržao na tome da  privuče pažnju, da šokira javnost, ne bi bilo veće društvene štete. Međutim, njegov smišljeni  klaunovski nastup  ide preko te zabavljačke dimenzije i mudro prodaje svoju političku agendu—teritorijalne pretenzije prema susjedima, primjerice. 

 

Unazad dvadesetak godina, zahvaljujući  globalnoj umreženosti medija, Šešelj je izrastao u relevantnu javnu kategoriju. Postao je prepoznatljivi brend, preciznije,  neka vrst antibrenda jugoistočne Europe. Prizemnim, doslovce prostim rječnikom, demoniziranjem protivnika (Hrvata, Bošnjaka, Albanaca), svoj javni diskurs zasniva na protuteži “nas“ i „njih“.

Njegov model „velike Srbije“ nije se bitnije mijenjao od devedesetih godina 20. stoljeća, i zaposjeda praktički pola susjedne Hrvatske. Kako je o tome imperijalistički zborio prije četvrt stoljeća i palio mase, koje su onda palile sela i eksterminirale ljude, tako i danas  grmi po beogradskim ulicama  za vrijeme svojega godišnjega odmora iz Scheveningena.

 

Po svojem političkom programu, Šešelj pripada u red vulgarnih   ekspanzionista. I uopće se  ne libi javno zboriti o svojim idejama. On razmišlja geopolitički, smjera na osvajanje tuđih teritorija, potiranje drugih kulturnih zajednica. Pri tome ne brine o metodama kojima će ostvariti zacrtane ciljeve. Nakon nedavnoga puštanja iz haaškoga uzništva, na ulicama Beograda ponovno grmi o „planetarnim“ granicama Srbije, koje, između ostalih, zalaze duboko u hrvatsko ozemlje.

 

Svoje političke pozicije često iznosi u paru; kao binarni spoj suprotnosti: ovo, a ne ono. Time postiže lakšu razumljivost: „Nisam došao da se liječim, nego da se osvetim!“ Vulgarnost, često najniže vrste, koju njeguje Šešelj  teško je preporučiti kao retoričko sredstvo. Ni kategoričke izjave poput one da se „dobrovoljno neće vratiti u Haag” ne rabe se često u regularnoj javnoj komunikaciji. Takvi retorički ekstremi, međutim, postali su njegov zaštitni znak, gotovo podjednako kao i njegova govorna mana. Agresivni naboj daje dodatnu boju njegovim nastupima.

 

Šešelj je retorički atraktivan, jer je prepoznatljiv, jasan i jezgrovit. Relativno dobro sažima misao u izjavnim, najčešće prijetećim rečenicama: ,,Vlast u Beogradu ima da strahuje od mojega povratka! „ 

 

Voli se podičiti svojom borbenošću i drskošću spram institucija. Prijetnjama beogradskom establishmentu, ali i javnim prezirom spram Tribunala hoće posvjedočiti o tome da nasljeduje balkansku hajdučku tradiciju. Stalo mu je do toga da odnjeguje sliku o sebi kao o neustrašivom ratniku; time bi se izravno naslonio na srpsku povijesnu baštinu junaka-mučenika. On hoće raskinuti s postojećim sustavom vrijednosti, ponešto slabije razaznaje kategorije dobra i zla.

 

Slabo mari za norme međunarodnoga prava. Ne zanimaju ga  previše niti osnovna pravila uljuđene komunikacije. Vojislav Šešelj je bez sumnje kategorija za sebe. Vodi računa samo o sebi, rukovodi se samo svojim mjerilima. Štoviše, hoće se nametnuti za mjeru svih stvari. I zato je opasan. 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ZLO, RETORIKA, VOJISLAV ŠEŠELJ, VINKA DREZGA